Možete li nas uputiti u neke detalje ovog projekta i reći koji je jedan od glavnih ciljeva istog, s obzirom na to da je East West Centar vodeći partner?
Već dugo sam želio da napravim predstavu o ljudima sa poteškoćama u razvoju. To je tema koja nije često dio kulturne scene niti javnog diskursa uopšte, a izuzetno je važna. Vjerujem da bi se najbolje moglo reći da se radi o ljudima kojima je potrebno posvetiti posebnu pažnju. Ne samo zato što su oni i njihove porodice u veoma specifičnoj situaciji cijelog života, nego i zato što ti ljudi znače za društvo mnogo, povezujući sve nas sa našom ljudskom suštinom. Grad teatar Budva, Srpsko narodno pozorište Novi Sad i Plesni centar TALA iz Zagreba, udružili su se sa East West Centrom Sarajevo u ovom evropskom projektu – da kreiramo pozorišnu predstavu „Svijet mogućosti“ („Enabled Theatre“). Cilj ove predstave je podizanje društvene svijesti o značaju i zaštiti osoba sa poteškoćama u razvoju i njihovih porodica. Jedno društvo je jako onoliko koliko su snažni i zaštićeni najranjiviji među nama. Potrebno je mnogo veće razumijevanje osoba s poteškoćama u razvoju i njihovih porodica. Naša predstava će govoriti o tome. Igraćemo je u Budvi, Novom Sadu, Zagrebu i Sarajevu, a nadam se i u drugim gradovima u regionu i Evropi. U predstavi će igrati profesionalni glumci, a gotovo cijelu godinu prije premijere predstave, održavaćemo radionice u Budvi, Sarajevu i Novom Sadu sa osobama sa poteškoćama u razvoju, njihovim porodicama i ljudima koji brinu o njima u socijalnim i zdravstvenim institucijama. U Budvi ćemo sarađivati sa Dnevnim centrom za djecu i omladinu sa teškoćama i smetnjama u razvoju.
Projekat se finansira iz programa Kreativna Evropa. Koliko će radionice koje planirate, svi koraci koji će biti preuzeti kao i sama predstava biti značajne za obrazovanje osoba sa smetnjama u razvoju tj. osoba kojima je potrebna posebna pažnja, kao i za njihovo efikasnije uključivanje u društvo u cjelini.
“Svijet mogućosti” nije socijalni projekat, to je umjetnička predstava, pozorište. Kreativna Evropa podržava umjetničke projekte, a postoje neki drugi evropski fondovi koji podržavaju projekte socijalne i zdravstvene zaštite i koji su dostupni relevantnim institucijama. Mi ćemo imati radionice sa osobama kojima je potrebno posvetiti posebnu pažnju, ali ne mogu reći koliko će to uticati na njihovo obrazovanje i kvalitetu života. Ne previše, sigurno je, jer se, ipak, radi o malom broju tih radionica. Briga o osobama sa smetnjama u razvoju je kontinuirani proces i zahtjeva koordiniranu aktivnost stručnjaka, porodice i države. Naša uloga u tom ogromnom poslu je mala, ali mi ćemo dati sve od sebe da ovu temu značajno predstavimo u javnosti.
Mi ćemo, također, pokušati da oformimo inicijativu sa se u Budvi osnuje Balkanski art centar za osobe kojima je potrebno posvetiti posebnu pažnju. Bio bi to prvi takav centar na Balkanu. To bi onda bio jedan sistematski korak.
Radili ste na projektu koji se realizovao u okviru Evropske prijestolnice kulture, u Novom Sadu. Budva se kandidovala za tu titulu. Imate li prijedlog kako biste uredili programe za Budvu i kako bi trebalo da se provedu?
Budva je idealan grad da bude Evropska prijestolnica kulture! To je fantastična ideja. Sarađivao sam sa nekoliko prijestolnica kulture u Evropi i Velikoj Britaniji. Novi Sad je bio veoma uspješan kao EPK 2022. Predstava „Mefisto“ od Klausa Manna koju sam režirao u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu u sklopu programa EPK, bila je zaista jedan od vrhunaca tog velikog i divnog projekta. Nadam se da će Budva uspjeti u jakoj konkurenciji za tu titulu. Najvažniji je koncept programa, da to bude neka posebnost koja je bitna i lokalno i u evropskom kontekstu!
Prvu saradnju sa festivalom Grad teatar ste imali 1991. godine, kada ste režirali sada već kultnu predstavu „Čekajući Godoa“ u kojoj su igrali Predrag Miki Manojlović, Žarko Laušević, Miodrag Krivokapić i Slavko Štimac. Predstavu koja je, kako ste rekli, bila zadnja premijera u SFRJ. Možete li nam reći više o toj večeri na festivalu? Kao i o večeri beogradske premijere?
Divna predstava, koja je bila predosjetila tragediju koja se narednih godina dogodila. U Beogradu, na premijeri te večeri su bili mnogi gosti i kolege iz cijele Jugoslavije. I onda u pauzi između prvog i drugog čina, neko je rekao u foajeu: „Tenkovi su krenuli na Sloveniju.“ Bio je 25. juni 1991. Bila je to noć u kojoj se prvi čin „Čekajući Godoa“ igrao u SFRJ, a drugi u razvaljenoj Jugoslaviji. U Budvi smo imali premijeru 11. jula 1991. Bili smo u šoku, nismo shvatali šta se događa i šta će se dogoditi. Igrali smo na Citadeli i predstava je izgledala zaista izvanredno u tom ambijentu. Bio je to kao neki brod koji plovi u nepoznato, a na palubi smo bili Miki, Žarko, Brik, Slavko, Hristina, Beket, ja, i publika….
Od tada je prošlo više od tri decenije, mislite li da, pored svega što se izdešavalo, mi i dalje čekamo nekog Godoa.
To je mnogo teže pitanje nego što se na prvi pogled čini… Pojavio se jednom negdje grafiti „Dolazio sam, nije te bilo, Godo.“ Vaše pitanje razumijem kao pitanja: Da li se još nadamo? Da li smo postali ravnodušni? Ili cinični? Vjerujem da dio društva jeste izgubio nadu u boljitak. Da drugi dio društva postaje ciničan, čak i nihilističan. Umjetnost je, danas, ta koja nas podsjeća na našu ljudsku supstancu i našu odgovornost da se borimo za bolji svijet.
Jugoslovenski kulturni prostor nije prestao da postoji uprkos mnogim dramatičnim događajima u regionu. Kako vidite saradnju u regionu budući da ste član internacionalnog žirija za EU program „Perform Europe preko kojeg su sarađivale i mnoge kompanije i festivali sa cijelog Balkana?
Istina je da jugoslovenski kulturni prostor još postoji i da se kulturne i ekonomske veze povećavaju svakodnevno. To je logično jer smo povezani geografski, demografski, jezički, istorijski… U kulturi je kod nas čak i manje tih veza nego u ekonomiji. To je šteta, jer ima više evropskih fondova i inicijativa koje podržavaju koprodukcijske umjetničke projekte sa prostora bivše Jugoslavlije. Malo se naše ogranizacije i institucije prijavljuju na te fondove. Premalo…
Sve do nedavno ste bili dugogodišnji umjetnički direktor festivala “Mittelfest” u Ćividaleu (Italija). Koliko znamo, akcenat ovoga festivala bio je na mladim autorima i modernom pristupu pozorištu. Koja iskustva iz tog perioda ste zadržali kao moguće smjernice za sve koji se danas bave pozorištem?
Mene su bili pozvali da budem direktor italijanskog „Mittelfesta“ da modernizujem festival i uključim više mladih umjetnika i značajnih evropskih pozorišta, ansambala i orkestara. Najvažnije je da mladi umjetnici ne podlegnu trendovima i sterotipima. Osnovno je da svaki umjetnik, i svaki ansambl ili muzički bend, ili orkestar, zadrže svoju originalnost, svoju jedinstvenost.
Kako ste izjavili, “Sarajevo Fest” ste pokrenuli da bi se razjasnio odnos između kulture i politike. Da li imate osjećaj da se i kultura, kao i većina stvari, politički eksploatiše u balkanskim zemljama i da se kritička riječ umetnika i medija pokušava ugušiti?
Da, često je tako. Ali postoji i druga strana – a to je da umjetnici često kalkulišu, da nisu dovoljno svoji i hrabri, da popuštaju pred politikom ili novcem. Tako da odgovornost za taj problem jednako snose i političari i umjetnici i intelektualci.
Da li je nužno da umjetnik bude angažovan, da reaguje na anomalije koje se pojavljuju u društvu ili je ponekad bolje da nam, makar nakratko, ponudi bijeg iz realnosti kroz svoje djelo?
Svi mi volimo povremeno da pobjegnemo od svega, makar i u mašti. Kad mi bježimo od stvarnosti, stvarnost ne bježi od nas. Kad idete kod doktora, ne idete po utjehu, nego po dijagnozu. Ako ta dijagnoza nije dobra, šta je bolje: pobjeći u iluziju da smo zdravi i ponašati se kao da se ništa ne događa ili liječiti se?
Ostvareni ste i u teatrološkom i u pedagoškom radu. Da li Vam jedno od ovih polja više znači?
Ja sam umjetnik. To je moj identitet. Pedagoški rad shvatam kao normalan dio mog umjetničkog rada, ali umjetnost mi je u fundamentu.
